Ehrlich, Hugo (Zagreb, 31. I. 1879 – Zagreb, 21. IX. 1936), arhitekt, razvijajući svoj izraz od tradicije (pretežno klasicističke) preko secesije i modernizma sve do funkcionalizma, ostvario je arhitektonski opus kojim se uvrstio u najznačajnije predstavnike hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1903. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) u klasi Karla Königa. Prvo projektantsko iskustvo stjecao je u restauratorskom atelijeru Humberta Walchera u Beču. Godine 1908. povjerena mu je adaptacija vile Karma kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru (nastavak projekta Adolfa Loosa). Dovršenje tog objekta (1912), jednog od prvih primjera moderne arhitekture u Europi, donijelo mu je međunarodni ugled. Godine 1909. vratio se u Zagreb, gdje je s → Viktorom Kovačićem 1910–15. vodio zajednički arhitektonski atelijer. Nakon I. svj. rata imao je vlastiti atelijer te zapošljavao u njemu niz perspektivnih arhitekata mlađe generacije (M. Kauzlarić, A. Albini, S. Gomboš, J. Denzler, D. Galić, J. Pičman i dr.). Od 1925. do 1936. radio je na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, od 1927. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je bio predstojnik Stolice za arhitektonske kompozicije (1927–36) te Arhitektonskoga odjela (1929–30., 1932–33). Godine 1935. postao je dopisnim članom JAZU-a.







Iz atelijera koji je vodio s Kovačićem proistekli su projekti za niz stambenih zgrada i obiteljskih kuća u Zagrebu na kojima su reducirani stilski elementi strogo podređeni cjelini (zgrade u Medulićevoj ulici 2, 1910; Mihanovićevoj 14 i 20, 1911; Ilici 100, 1912; kuća Rado na Rokovom perivoju 7, 1913). Prema ranijim natječajnim projektima 1911–12. izveo je regulaciju Strossmayerova šetališta u Zagrebu. U razdoblju nakon I. svj. rata, oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektirao je građevine naglašene reprezentativnosti, što se očituje u stambenim zgradama Tekstil i Pruga u Ulici Račkoga 8 i 9 (1921) i dvostrukim zgradama u Varšavskoj 2 i 2a (1923), a kulminira u monumentalnim objektima Slavenske banke u Vlaškoj 53 (1923), Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925) i palače Burze na Trgu hrvatskih velikana 3, koju je dovršio nakon Kovačićeve smrti (1924–26). Na liniji tradicionalnih shvaćanja nastao je 1926–30. i sklop Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom, najveći u tadašnjem Zagrebu. Potkraj 1920-ih napustio je tradicijske oblikovne sheme te prihvatio suvremena funkcionalistička načela arhitektonskog oblikovanja. Ta se tendencija osobito očituje u zgradama Grünwald u Boškovićevoj 15 (1928) i Blühweiss u Domagojevoj 2 (1928) u Zagrebu, zgradi Udružene banke u Petrovoj 19 (1929–30) i stambenoj kući Nikić u Siminoj 29 (1931–32) u Beogradu, a osobito u njegovu posljednjem projektu, šesterokatnoj zgradi Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Gajevoj 2 u Zagrebu (1934). U izvedbi obiteljskih kuća u Zagrebu u međuratnome razdoblju istaknuo se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju 8 i 6, Weissmayer u Hatzovoj 14 (1921), Janda u Vončininoj 16 (1921), Nikić na Tuškancu 15 (1927), Kerdić na Goljaku 55 (1931) i dr.